strahuje čitajući… boomp3.com ben Yamin

ben Yamin

sin desne ruke

26.05.2015.

Suad Alić

Kako sam zaboraviti mogla taj dan, datum, lahko za zapamtiti a tako značajno da se ne smije zaboraviti. Danas sam pročitala da je 04.05.1992. godine na Konjic pala prva granata, od strane agresora, a on je već sutradan poginuo braneći ovaj grad, svoje selo, svoje roditelje majku Tidžu i oca Halila.. 05.05.1992. godine, poginuo je na Ljubini, pao je kao prvi borac, tek što je napunio 20 godina. Sjećam se. Tad sam ga posljednji put vidjela. Bio je kod nas i razgovarao s mojim babo. Odlučio je da ide u boj na prvu liniju. Moj babo mu je govorio da malo pričeka, nek za početak kopa rovove. Čini mi se da je to za njega bilo poražavajuće. A onda, nakon 05.05. više se nije vratio. Tražili su ga, govorili da je on na Zabrđu. Pa ako je tu, zašto se već treći-četvrti dan ne vraća kući.? Zašto?Pitala sam se, jer sam bila djete, puno romantičnog duha, koji mi nije dao da znam ono što su svi odrasli znali, nakon prvog dana njegovog nestanka. Otišao je na bolji svijet. 05.05.1992. Ljubina Pošao si tu, braneći nas Oči ti blistale, pune snage, ponosa, Nudile spas. Došao si na kraj A početak novog života. Dušmani te raniše A prijatelji iznevjeriše Vjerovatno bojeći se za lične živote Kao da je sudnji dan Samog...ranjenog....ostaviše te. U svoju krvavu ranu gledajući Znajući, da će smrt doći Ostao si tu....čekajući... Melek smrti strah ulijeva Onom ko u grijehu ne oklijeva Ko se s odjećom oholsti odjeva. Ali mislim da je tebi došao lijep, i blag, Onakva kakv si i ti bio, Melek sa bijelom pratnjom, konjanicima I kočijama prostrte svilenim jastucima, Tebe šehida u džennet odnesoše U tvoju novu kuću Gdje te hurije dočekaše Kakva je tvoja rana bila Mislim da te nimalo nije bolila Jer si pao braneći svoju vjeru, svoj grad, Braneći selo i u njemu majku Tidžu i oca Halila. 05.05.1992. godine Suad Alić (neka je Allahov rahmet na njega) je ranjen na prvoj liniji na Ljubini, kod Konjica. Ostavljen da u samoći šume iskrvari do smrti. Prvi pali borac. Molim Allaha da ga nagradi, najvećom nagradom za pretrpjelu bol, a nas, nakon smrti sve na dobrom mjestu okupi.....AMIN!!!

23.05.2014.

drugaciji

"zasto...u ovoj ***** sam ja odrasto, gdje se ne moze reci da si drugaciji....zasto" kaze tako lik deruci se iz petnih zila, na sav glas i jace.... razmisljajuci o ovoj njegovoj tezi i analizirajuci ga, a usput sve likove njegovog svijetonazora, dosla sam do zakljucka da su upravo takvi ljudi oni koji ne dozvoljavaju drugacije jer svoj stav zele svima iznijeti s ciljem da ga drugi prihvate. mozda se meni ne svidja njegova frizura, ali mi ne smeta, njemu njegova frizura meni moja mahrama, i to je moj stav volila bih da su ovi "drugaciji" malo iskreniji, pa ako zele biti na svoj nacin drugaciji, neka budu i uzivaju u svojoj orginalnosti, bez opterecenja.

31.07.2013.

iftariii..

evo sta vam mogu kazati.....nakon iftara sa prijateljima, koji sam ja pripremila, samo se sjecam tanjira..... dok se ne zavrsi jelo, moja je zadaca da pratim kome je prazan tanjir pa da dodam sta ga slijedi..... mogu vam kazat.....to moze biti jako zamorno ako je u pitanju 12 tanjira

07.06.2013.

krompir

da cu presadjivati krompir...ne samo to ne....rekla bih....ali vidi cuda Bog dade da mi u njivu uleti ne znam koliko divlje krmadi. hvala im jer su mi okopali krompir, ali trebali su barem malo paziti da ga onoliko ne cupaju. sto sam mogla spasiti ja sam presadila... vidimo se jesenas....koliko cu "pola" ispeci u rerni i pojesti sa dobrim sirom... ako ovoj grupi hajvana ne naum padne da mi taj krompir trbaju ogrnut... neka hvala zaista mi vasa pomoc ne treba

15.08.2012.

VODA NAS SPAJA

Nadjemo izvor…pored njega kuću sagradimo Spojimo se vodom…dio njenog prebivališta postanemo Osjetimo žeđ, pa kćerku na izvor sa ibrikom u ruci pošaljemo A ona tamo ašika svog nađe i mi dio druge porodice postanemo Kroz vodu se spojismo sa čistoćom našeg tijela, odjeće i kuće A iznad svega toga spojismo se sa čistoćom naše duše Pa je blagosiljamo svakim danom, Sa njom doživljavamo sreću blagdanom Nahranimo se ribom iz njene čistoće Što nam je brat na prut ulovio Te je posolimo najvažnijim začinom Što nam ga rođak iz Tuzle od nje odvoio Mnogi od nas čuda kraj vode ugledaše Pa nam priče o vilama, o vodi koja nestaje i vraća se ispričaše Nakon što nas objedini u slavi I veselju, radu I odmoru, čistoći I sitošću Spoji nas sa Svevišnjim, kroz obrede, molitve, danu, noću Kroz zemlju do naših ruku tekla, Gdje I kako raste blagostanje nam pokazala.

09.07.2012.

ako nas zaborave, ne dozvolimo da mi zaboravimo svoje Sehide

Srebrenica u buducnosti treba, prije svega biti spasena od zaborava. Budemo li zaboravili proslost, kako ce biti buducnosti. Kako se vratiti svojoj kuci koju smo u zaborav bacili. Postanemo puki tragaci za izgubljenim, rasuti u masi drugih, ne snalazeci se, kao morska pjena noseni talasima.

Ljudi su razliciti....njihove proslosti su takve....neki svoju proslost zaborave da bi lakse zivjeli u buducnosti....neki je se ne mogu rjesiti, dise im za vratom.....ali postoje oni koji i danas svoju proslost zive, cekaju da je zakopaju pa da znaju odakle ce dalje krenuti.

Takva je danasnjost srebrenicana, prezivjelih, ali nedozivjelih. Tragaju, prevrcu svaki kamen svoje proslosti, trazeci onaj pravi na kojem ce graditi buducnost.

Neki su uspjeli, podigli su kamen iznad svog korijena. Znaju kako ce dalje, znaju da je tu zapocelo, da se tu sve zavrsava, kroz pamcenje da izgrade naselje gdje je nekad bilo, da vrate djecu gdje su se nekad igrala, da se mladi vole, da stari mahalaju....samo kroz pamcenje da se buducnost izgradi.

15.06.2012.

berba zove

uvjek je stiska oko branja zove jer cvat joj kratko traje... iz tog razloga moj coek kad vidi priliku da beremo zovu odluci da obere svu od glavaticeva do konjica. vozimo se i uz put gledamo, on na lijevu ja na desnu stranu... "gledaj zazo nemoj da ti sta promakne" i tako bilo je dobrih zbunova zove, ali smo je mogli obrati samo uz pomoc krila. a onda kraj jednog sporednog puteljka meni se ucini grm zove: "eno je" rekoh "gdje je" pita coek a i dalje vozi, "jesi li sigurna da je to zova da se dzaba ne vracamo" "pa jest zova ali kolicinski ne znam je li dovoljno" vratili smo se za svaki slucaj kad tamo grmic zove, jedva deset cvatova, vec tersa, zbog cega sam ga vratila, ccc, a meni je od svega vec uveliko sega okret nazad kad nas obasja veeeeliko stablo zove.... BLAAAAGOOO oci nam sjaj obuze, da, otkrili smo blago nabrao je punu veliku kesu zove... odahnula sam "sad vise ne moram da vrebam zovu" pomislih ali... "e zazo nastavi gledati" brali smo na jos jednom mjestu, meni je puko film pa sam sjela u auto, bio je malo ljut na mene, ali oraspolozio nas je tako sto je poceo pjevati svoju himnu za branje zove: "zovine, interaro inferaro, zovine" (ne pokusavajte naci prevod, nista ne znace ove rijeci) ali je melodija poznata... napravila sam 8 litara soka

13.06.2012.

...

pozelim da ti kazem da te volim gledam te osjecam da i ti zelis isto ali ne progovaram rijeci volim te gledamo se i dalje smjeskajuci pitas me "sta je, sta hoces od mene" i dalje sutim samo slutim sta zelim od sebe za tebe: "da ti rame poklonim dlanovima okitim umijem ti lice pogledom njeznim namirisem te uzdahom ceznim" pa da mi u svijet odes smiren, vedar, cist i mirisan. lahko bih za dlanove, pogled i uzdah da ovo ramo grubo nije kao da zakazalo je pa ti san miran neda a mislila sam da sam dobra ratnica vojske svijeta koje te napadaju porazise me zato se ponovo snazi moja pesnica da ti leprsavo rame poklonim i nesanicu ti otklonim.

05.05.2012.

miris pokosene trave

samo jedan tren tog mirisa, i odvede me u djetinstvo davno, veselo razigrano...pa sad pomislim kako smo pravilima oiviceni...idem na posao, svako jutro istim putem, mozda svaki korak na isto mjesto spustim, kao i predhodnog jutra....

kako bi bilo da sad napravim zaokret...preskocim onu ogradu, potrcim niz ledinu, niz stepenice, odem do potoka, popenjem se na tresnju....mozda bih i mogla da imam onaj rukasak na ledjima a deset godina u nogama...

nije moguce napustiti ove kaveze pravila..nismo djeca....odrasli smo....ne bismo trebali biti toliko sebicni....

ipak je red na nasu djecu da budu djeca a ne odrasli....

jesmo li ih naucili da budu djeca, radoznalci, skakavci i punoglavci...

kad pogledam u svoje djetinstvo i sjetim se svoje kucice na drvetu, druzbe "King Kong Njemačka" uz osmijeh na licu, zakljucim da mi je djetinstvo bilo ispunjeno, sa tugu na srcu, mnogo bolje nego djetinstvo ovdasnje djece...

20.04.2012.

...zmaj...

jedna je svog cekala

kad ga je pustila

poput papirnog brodića

da plovi kroz uzburkano more

svaki val

kao da nju zapljuskuje

ali pomoci mu nije mogla

jer ga je pustila....nije ga docekala

druga je svog pratila

gurnuvsi ga da se u visine vine

poput celicnog aviona

bojala se za njega...te visine

sta ako za njega bude kobna

a kako bi mu mogla pomoci

mogla ga je samo pratiti

okom, dokle joj vid doseze

mislima, dokle ima pameti....

treca je sve to vidjela

te je svog koncem vezala

pa kad ga pusti da plovi

zatreperi li konopac

do sebe bi ga privukla

pa kad ga pusti u nebo plavo

zategne li se konopac

brzim rukama, namotavajuci ljubavno kluhko

vrati ga sebi...

da joj bude oslonac.


Stariji postovi

eXTReMe Tracker