ben Yamin

cvijet je ukras baste
a leptir je ukras cvijeta
a djeca puna maste...
DJECA SU UKRAS SVIJETA

pojedena jos jedna kila soli, pred nama je cak 48 kila nepojedene soli pa da se ja i moj muz, po rijecima moje profesorice pedagogije, znamo "u dusu" sto bi rekli :)

jedan dan bijese kao godina
ujutro, u proljece, ustade leprsav
poput proljetnog behara
kojeg vjetar zakovitla
u veseli vrtlog mirisa i ljepote,
cistoce i bjeline

a onda kroci u dan, u ljeto
zapuhan, zadihan oko podneva
sa znojem na celu
mozda cak preplanuo
zedan, vapi za kapljicom smisla
zasto je bas tu posadjen,
dok vodu ne nadje
pa zivi do jeseni, kada je
pustio vjetru da se poigra liscem

posljednjim tragovima nekada veselog lica
uspuhan, obavijen mirisom vanjskog zraka

sa primjesama dima

a onda, sa pojavom mraka,

nakon dobre tople vecere,

jos toplije kupke,

posljednje uzdahe pruza Onom koji mu dade zivot za taj dan

cist poput snijega, hladan u postelju lijeze

...

zna li iko da li ce docekati novo proljece

dozivjeti novu godinu za jedan dan....

nas jezik je, stvarno, cudo jednostavnosti....

kad bi vas stranac shvatio...nikad...morao si se ovdje roditi da bi razumio neka pitanja...

kao npr...

"Uranili...naspavali.."

nema potrebe za jeste li...ma skrati covjece...to je zakon, ko ce te vec sabahile slusati...znam na sta mislis...zato cu ti odgovoriti po kratkom postupku:

"Dobraa...ti!" 

nema veze sto nam se svijetovi nisu podudarili

vazno je da su se zavolili

unutar jednog organizma zna doci do sukoba organa

ali gljiva i alga u simbiozi, nekome je hrana

Nosi me,

kao kap na dlanu usred pustinje.

 Ne progutaj me

 kako ces me sutra imati.

 Cuvaj me

kao zlatni dukat,

sto ga nana tvoja cuva.

Ne potrosi me.

kako ces me poslije zaraditi.

 Gledaj me

 kao mati svoje dojence.

 Ne pustaj me,

mati ce me samo jednom roditi.

maco....kako je dobro vidjeti te opet....tralalalall....

a ti tamo..sto imas dogovoreno...samo kad ni vrata bahnem....hehe...nema veze, svjedno ja nisam ni mogla iskrslo posla, ali jesu moji mladici....

ljubim vas zene

cini mi se da cu te zvati vjetrom

puses...uvjek puses...manje, vise

blaze, jace...bez prestanka...

mene cu zvati drvetom....mozda breza

ne, breza je navikla na vjetar

ja sam bagrem, neko ga zove dracha...

puses li...

cini mi se da puses jos jace...

neces jos dugo....

ubrzo ces me iscupati iz korijena... 

vec godinama ne mogu izbaciti iz glave jedno pitanje, na koje nikad necu dobiti odgovor, jer mnogo je vremena proslo da bi se pamtilo....ali eto pamtim...

1993. godine, grupica nas, njih dvije, moja sestra i ja...

sestra je starija od nas i pricala je o dzennetu, o onome sta je ona saznala, pa sva odusevljena, obuzeta osjecajem i ceznjom, rece kako ce ljudi imati krila, kao ptice prelijetati sa grane na granu...

njih dvije su sapnule nesto jedna drugoj i nasmijale se...

moja sestra kao da to nije primejtila, ali ja jesam...i zbog toga mi je u mislima ostalo pitanje "sta su sapnule jedna drugoj"

a da ih danas pitam ovo sta me interesuje vjerovatno se ne bi mogle ni sjetiti da se to ikad desilo...

nelagoda pise po memoriji pritisnutom rukom, tako da ostane urezana na njenom papiru...

nije ni cudo sto je zabranjeno da dvije osobe spacu dok su u drustvu...

pozelila sam sarajevo....:(