Srebrenica u buducnosti treba, prije svega biti spasena od zaborava. Budemo li zaboravili proslost, kako ce biti buducnosti. Kako se vratiti svojoj kuci koju smo u zaborav bacili. Postanemo puki tragaci za izgubljenim, rasuti u masi drugih, ne snalazeci se, kao morska pjena noseni talasima.
Ljudi su razliciti….njihove proslosti su takve….neki svoju proslost zaborave da bi lakse zivjeli u buducnosti….neki je se ne mogu rjesiti, dise im za vratom…..ali postoje oni koji i danas svoju proslost zive, cekaju da je zakopaju pa da znaju odakle ce dalje krenuti.
Takva je danasnjost srebrenicana, prezivjelih, ali nedozivjelih. Tragaju, prevrcu svaki kamen svoje proslosti, trazeci onaj pravi na kojem ce graditi buducnost.
Neki su uspjeli, podigli su kamen iznad svog korijena. Znaju kako ce dalje, znaju da je tu zapocelo, da se tu sve zavrsava, kroz pamcenje da izgrade naselje gdje je nekad bilo, da vrate djecu gdje su se nekad igrala, da se mladi vole, da stari mahalaju….samo kroz pamcenje da se buducnost izgradi.
